A možda je to sve samo sudbina..
“Mama”- izgovorim tiho, onako za sebe, ne osjetim ništa.
Ne osjetim ni sreću, ni tugu, ni bol. ni prazninu, čini mi se da ne razumijem tu riječ. Ne znam koje ime nosi ovaj osjećaj.
Zatvorim oči, dozivam uspomene, smjenjuju se slike iz najranijeg djetinjstva, a tvoje slike nema..
Tražim, prebirem po uspomenama, trzam se, plačem, molim se da nađem samo jednu sliku, jedan tren, jednu riječ, samo da me podsjeti da je u mom životu jednom postojao neko koga sam zvao mama..
Uzalud je, u mojoj glavi nema ništa vezano za tebe.
Grčim se. Boli to što te već odavno nema tu, boli što znam da su te vozovi zaborava odvezli daleko, predaleko, i ne postoji karta za povratak.
Sve je tako pusto. Je li Bog stvarno tako okrutan? Uzeo mi te, nemam te, i nije mi ostavio nijednu uspomenu da je imam samo za sebe, da je gledam i čujem bar u snovima, a ujutro da je vraćam u neki ćošak u mojoj glavi i opet čekam noć.
Je li to ustvari sve moja krivica? Nisam sačuvao ništa, dopustio sam da te prekrije zlatna prašina zaborava. Jesam li stvarno kriv?
A možda je to sve samo sudbina, bolna sudbina protiv koje ne znam, ne mogu.
Stvarno boli to što ne znam gdje si, s kim, je li ti gore ljepše..
Možda je bolje tako, više bi boljelo da znam, a ne mogu da te vratim..
Eh, mama…