Ljepota
Jeste li se ikada zapitali šta je to zapravo ljepota? Ta riječ se toliko učestalo koristi, a da možda i ne znamo što znači, uzimamo je zdravo za gotovo.
Toliko je lijepih ljudi na svijetu, ali šta to znači ako oni nemaju nikakve druge kvalitete? Nedavno sam nekoga pitala ono poznato pitanje: "Je li bolje biti lijep i glup ili pametan i ružan?“. Ta osoba mi je odgovorila da je nemoguće praviti takve podjele, jer zapravo nema ružnih ljudi. Istina, šta je to lijepo, a šta je ružno? Postoji li definicija toga? Ne! Je li plavuša samim time što je plavuša, lijepa i glupa? Ili je visok i crn dečko automatski zgodan?
Postoje neki stereotipi u društvu kojih bi se trebalo riješiti, ali to ne ide tako lahko jer smo puni predrasuda. Zašto bi pametna osoba nužno bila ružna? Svi se mi brinemo o svom vanjskom izgledu, svako ima neki imidž, nešto što voli i način na koji to nosi. I najmanje sitnice nas čine lijepima. I stvarno možda ne postoje ružni ljudi.
Svako ima nekoga ko ga voli i svako u sebi ima nešto što ga čini manje ili više lijepim. Najobičniji osmijeh može čovjeka učiniti prekrasnim i uljepšati nekome dan. S druge strane, zašto bi ljudi koji su veoma lijepi, atraktivni i na neki način zgodni, morali dokazivati svoje intelektualne sposobnosti zbog tog svog izgleda? Zar jedno ne može ići s drugim?
I dalje govoreći o vanjskom izgledu i ljepoti, žalosno je to što se više ne cijeni prirodna ljepota. Ljudi prvo sami sebe ne vole onakvi kakvi jesu, a onda misle da ih ni drugi zbog toga neće prihvatiti. Općepoznato je da smo mi cure prekritične prema sebi, posebno što se tiče izgleda. Nažalost, neke onda rade klaune od sebe – pretjeruju sa šminkom, ugrađuju si hrpu plastike u usne, grudi, provode neke drastične dijete, što na kraju dovodi do drugih, još gorih problema. Bolje je biti i debeljuškasta nego anoreksična, bolje imati i najtanje usnice na svijetu nego one ogromne silikone od kojih na kraju izgubiš i svoj osmijeh, lice postaje izobličeno i na neki način smiješno. Previše je tog umjetnog na današnjim curama. Neki to valjda smatraju lijepim. Ja i dalje ne razumijem zašto, ali kriteriji se očito mijenjaju.
I da završim o vanjskoj ljepoti – svatko je lijep na svoj način, a ljepota je individualna, bez obzira na modele ljepote koji nam se nameću. Vanjska ljepota je ionako prolazna. Glavno je brinuti se o sebi i voljeti se takav kakav jesi, jer to je važna komponenta ljepote.
Ljepota je u očima promatrača i kao što sam već rekla, individuala je. Svatko ju poima drukčije, a normalno je da će nam biti lijepa osoba uz koju smo na bilo koji način vezani, a koja nam inače možda ne bi bila toliko lijepa. Koliko puta ste čuli za "ono nešto“? E, pa baš to nešto je lijepo, malo i naizgled nevažno, ali zapravo to nešto nekad čini osobu. I to je ljepota. Ljepota je nečiji osmijeh, pozdrav, lijepa riječ, ono čime zračimo. I zato smo svi lijepi. :)