Prvo proljetno sunce
Prvo,proljetno,sarajevsko sunce obasulo je grad.
Miris behara,nošen vjetrom mrsi mi je kosu.Vilsonovo šetalište suncem išarano prepuno je nekih novih ljubavnika.Pogledom tražim i našu priču ostavljenu tu,misleći kako ćeš se pojaviti.Obavijena suncem,na sredini pločnika zatvorih oči i zamislih te tu.Dok se vjetar poigravao sa mojom plavom kosom,osjetila sam tvoje ruke oko struka.Vreo dah na mom vratu,osjećam te kako dišeš.Tvoj parfem me opija.
“Tu sam i ne idem nigdje.Vratio sam ti se,i nikad nas neće moći rastaviti”,tvoj glas struji mojim mislima.
Sretna sam.
Okrenula sam se i vidjela sjaj u smaragdnim očima,vidjela sam tvoj blještavi osmjeh.Rukama dotaknuh ti lice.Prstima sam prelazila preko punih,crvenih usana.”Volim te,dragi moj,ne dam nikome da te odvede od mene.Ostani tu da brojimo poljubce,razmjenjujemo poglede.”,prošaputala sam dok si me gledao.Sekunde su bile dovoljno da me privučeš sebi,da osjetim kako naša tijela postaju jedno.Vidjela sam iskrenost u tvojim očima,vidjela sam čežnju i želju.
Čeznula sam i ja.
“Svih ovih mjeseci,sam čeznula za tvojim poljubcima i dodirima.Čeznula za tvojom blizinom.” izgovarala sam dok su nam se usne spajale.Ljubili smo se,strastveno i nježno,onako kako samo mi znamo.Tu na išaranom pločniku postojali smo samo mi.Tvoje ruke zapletene u mojoj kosi,usne naslonjene na moje.Šta sam više mogla poželjeti.Moja želja je bila ispunjena tu si.Napokon si sa mnom i tako će zauvijek biti.
Sama sam.
Osjetih kako me neko dodiruje,sa osmjehom otvaram oči.Sve je isto kako sam zamišljala.Sunce i vjetar i ljubavnici su još uvijek tu .Samo jedno nije bilo isto,čovjek koji je stajao iza mene nisi bio ti.Već prolaznik koji me zamolio da se sklonim.Zaboravila sam,da stojim na sredini ulice.Zaboravila sam na sve ljude koji prolaze tu.Samo sam sanjarila.Moj osmjeh je nestao,sagnula sam glavu i prošaputala “Izvinite”.Sklonila sam se i sjela na klupu.Rijeka je nosila sve ljubavne priče ovog grada,vjetar mi je donosio tvoj miris,a u mislima bio si samo ti.
Tužna sam.
Suza kreće niz lice,otkucaji srca ubrzavaju.Tuga opet prolazi mojim tijelom.Opirem joj se,pokušavam da mislim na sretne dane ali mi ne uspjeva.Tugujem za onim lijepim danima i našim osmjesima.Tugujem za tvojm pogledima.Tugujem što nisam mogla da budem tvoja.Što nisam uspjela da sačuvam tvoju ljubav i zadržim te kraj sebe.
Odlazim sama.
Ustajem i ostavljam suze na toj kupi.Na licu mom nema mjesta za tugovanje.Ono što bilo je,to ostavljam iza sebe.Čudnu nadu ću gajiti da možda i sretnemo se opet.U dubini duše potajno ću te željeti,a srcem svim još uvijek voliti.Neću dozvoliti mislima da zaborave te,jer ti si uvijek bio dio mene.Sad znam da ne odlazim skroz sama.Odlazim sa sjećanjem na nas i onim lijepim uspomenama.
Prvo,proljetno,sarajevsko sunce,sad već napušta grad.Veo noći,išaran zvijezdama i mirisom behara,ne znači kraj.Već početak nove mašte,novog nadanja i jače želje za tobom.