Ti i ja, zajedno
Čovjek želi sve što ne može nikada dokučiti, ali ipak postoji određena želja za koju živimo, i za koju dajemo poslednju nadu.
Postoje noći koje se naprosto dogode iz nama nepoznatog razloga, i koje se nikada neće ponoviti.
Ne mogu se ponoviti jer su postale dio savršenstva koje u sebi obnavljamo svake sledeće noći, hraneći u sebi želju svojom naivnom nadom da će se ponoviti.
Postoje stvari koje želimo, i stvari koje imamo.
I negdje u sredini svega toga naučimo da nećemo dokučiti ni najmanju dubinu života, i sve što možemo je obnavljati sebe, upijati sve najljepše osobine koje možemo posjedovati i nikada nikome ne dopustiti da se poigrava s našim životom, s našom srećom.
Sreća je trenutak, ali ipak svaki čovjek poželi da baš njegov trenutak potraje.
I ja sam imala svoje trenutke, u zadnje vrijeme sve češće i češće.
To su bili napola dugi trenuci koje sam upijala svakom sekundom koja je proticala prostorom, i koju je sat tako žurno otkucavao kao da jedva čeka da pređe na nečije druge trenutke sreće.
Moj se trenutak zaustavio jedne noći kada sam se utapala u jedne plave dubine, u dva plava oka koja će nesvjesno postati sve što ću željeti gledati svaki sledeći dan.
I jedna rupica na obrazu koju sam duboko urezala u sjećanje i koja mi konstantno nalaže da se nasmijem svaki puta kada se sjetim.
I ispreplitani prsti koji su unijeli toplinu u jedan hladan kutak moje duše koja ništa drugo nije mogla osjetiti osim hladnog vjetra i ponekad kada je bilo i suviše hladno u prostranstvu moje okorjele duše najavio bi se i mraz kojeg se nikad nisma znala riješiti sve dok nečiji dugi prsti nisu pronašli moje i počeli voditi igru koja je otjerala najveći mraz, i ublažila najhladniji vjetar koji su harali svakim kutkom mene.
Ali džabe sve, ja nas već zamišljam kako se gradom šećemo ispreplitanih prstiju, grleći se kao da nećemo imati više priliku, gledajući jedno drugo kao da se zadnji puta gledamo, i bojimo se .
U nekim trenucima se užasno bojimo da nećemo zaborviti sve one noći u kojima smo bili svoji i ničiji više. Kao da će nas razdovojiti oluja, i zaviti nam svaki trag. Strah je najveći porok, i zato se ne želim bojati.
Šta su oluje, vjetorvi i silne kiše, šta su kilometri naspram žudnje za nama, i da oluja počne plesti mrežu prepreka mi ćemo imati nas. I sve što smo stvorili gledajući se očima punim nade za jednu ljubav koju smo željeli imati, i sagraditi.