Nekad i negdje..
Znali su se sasvim malo, suviše kratko da bi bili išta, a opet … Dovoljno da bi jedno drugom predstavljali sve.
“Prepoznali su se”, rekli bi romantici.
“Ljubav na prvi pogled”, rekli bi idealisti.
“Gluposti”, rekli bi zavidni.
A oni bi šuteći uživali u “tom nečem” što imaju, sebično skrivajući tajnu svojih osećalja.
Bili su divni, sretni, zaljubljeni, dragi, voljeni, ispuljeni i sve ostalo što ide uz zaljubljenost.Ljubav … Čitav svijet i svemir imali su pod svojim nogama, imali su sopstveno malo nebo, na sednom razini zaljubljenih.
Gradili su svoje snove, stvarali svoje uspomene, pisali svoju priču, učvršćivali svoj odnos, mijenjali jedno drugo, spontano, neprimjetno.
Predavali se ljubavi, razoružavali svoja srca straha, pokolebali nesigurnost, vodili se osjećajima, podijelili duše, postajali jedno.
Za kratko vrijeme postali jedno drugom “svijet u malom”.
Držali se kao malo vode na dlanu, skidali zvijezde s neba, poklanjali nadanja, dijelili stradanja, uočavali greške, sanjali iste sne, živjeli jedno zbog drugog.
Duše su sjedinili za tren oka.Munjevitom brzinom su shvatili da je to “ono pravo”, ako to uopće postoji.Oni su, vođeni ljubavlju vjerovali da postoji.I mora da je postojalo, jer da nije, ja zaista ne znam kako bih drugačije mogla nazvati sve ovo.
Sjedinili su i tijela … Jedne večeri koju su proveli daleko od svih, izvan ovog svijeta, na svom “sedmom nebu”. Daleko od svega i svih koji bi ih uznemirili, pokolebali ih u odluci.
Želio je.Želela Ga je.Imala su hrabrosti i prepustili su se voljenom biću.Bez rezerve.Ni On, a ni Ona nikada sa nikim drugim nisu tako vodili ljubav.Nikada više nisu pripadali nekom kao jedno drugom te noći.NIKADA VIŠE NISU PRIPADALI JEDNO DRUGOM.
Nisu oka sklopili te noći.Gledali su se dugo ćuteći.Uživajući jedno u drugom, volevši se još više.Povratka nije bilo.Nisu ga ni želeli.Pred zoru su zaspali …
Kada se Sunce svojim prvim zrakama ušuljao u sobu i pomilovalo ih po licu, probudilo ju je.jos dugo je uživala u pogledu na drago biće koje je imala kraj sebe, kraj kojeg se probudila, s kojim je podijelila sve ono što s nikim drugim neće , ne htjeti, nego moći učiniti.
-Noć je bila tako lijepa da se jutro pojavilo iz čistog inata.U inat nama.i-glasila je poruka koju je ispisala na svojoj vrpci za kosu koju je ostavila kraj Njegove glave.
Otišla je … Odrekavši se svega, vraćajući mu slobodu.Nije mnogo razmišljala, odluku je dona sama, bez Njegovog znanja, bez posljednjeg zbogom.
Vjerovala je da se samo oni koji se rastanu sa poljubcem mogu ponovno sresti nekada i negdje i zato Ga je poljubila ni suviše jako ni suviše slabo, dovoljno da se nada da je Njena teorija ispravna.
Ne zna šta je bilo sa Njim tog jutra kada je shvatio da je nema, da je otišla, ostavila sve za sobom i nestala.Verovatno je nije opravdavao ničim, osuđivao je i ljutio se.Mozda je i pomislio da je bio igračka u rukama Njene čežnje i požude.Možda se osjetio odbačenim, nevoljenim.Možda je pomislio da joj nije bilo važno i dao joj milijun i jedan pogani nadimak da bi svoju dušu olakšao bola.i zapravo bi mu zbog toga bilo i teže jer je znao da je On mogao da pogriješi, ali Njegovo srce ne.
A Ona je nastavila živjeti, vodeći se mišlju da je to Njeno “nekad i negdje” blizu.Da će uskoro moći da mu objasni sve, da mu da razloge za svoj odlazak i da Ga još jednom voli.Ma ne jednom, još milijun i jedan put.
Ali vrijeme nije bilo baš pouzdani saveznik.Odmicalo je odnoseći sa sobom Njihove sate, dane, godine, ostavljajući za sobom Njihove uzdahe u noći.On se vjerojatno i dalje pitao zašto, a Ona je i dalje jedina imala odgovor na to pitanje.
Nikada se više nisu sreli …
Nikada nije saznao što se dogodilo.
Nikada nije olakšala svoju dušu rekavši mu sve.
Ne zna šta je bilo sa Njim.Nikada se nije usudila pitati znajući da je Ona snosila krivnju svog neznanja.Sebi nikada nije oprostila svoju ludost odlaska.Nije joj oprostio ni On sigurno.a nikada nije nikome ni pričala o Njemu do sada .. .
Voljela sam Ga, više nego što je mogao zamisliti, više nego što mogu reći, više nego što bih mogla iskazati hudim riječima čoveka.Povredila sam Ga mnogo više, ali ni sebi nisam ostala dužna.Ljubila sam druge od tada, svakako.Nije moj život stao nakon njega.I On je sigurno nastavio dalje, prezirući nekog koga je volio najviše na svijetu.
Njega sam uspjela razumijem, ali sebe se nisam ni trudila da razumem.Nakon par godina koje su prošle bez Njega postalo mi je nebitno.Razlog? Nisam našla dovoljno dobar da bi me opravdao.
Da to jutro nije svanulo, da ta noć nije prošla sve bi bilo drugačije.Da se On prvi probudio, pa makar isto i otišao bilo bi lakše.Ovako, sebe sam osudila da čitav život patim za nekim koga sam mogla imati čitav život i biti srećna.Sada … Nit imam sreću, nit živim.Ne vjerujem više u svoju teoriju o “nekad i negdje”. Bila sam samo zanesena ljubavlju i vjerovala sam u to kao u nešto sveto.Nije bilo tako, ali jedno znam .. .
I KADA SE SRETNEMO … KROZ HILJADU GODINA … U NEKOM DRUGOM ŽIVOTU … Prepoznat ćete ga …
Eto, sada Vam je valjda jasno odkud znam sve detalje ove priče … Ja sam negativan lik u ovoj priči, neko loš, a On me je držao kao princezu na zrnu graška.Znam možda sve, osim jedne stvari … Zašto sam rizikovala i izgubila ga zauvijek …